Fran Camaj: Put nemilosrđa, roman (fragment)
titulli i origjinalit: Rruga e pamëshirshme
titulli i origjinalit: Rruga e pamëshirshme
përktheu: Nikollë Berishaj
 |
| me Fran Camajn, autorin e romanit |
I
- Ne, đeco moja, nemojte ići! Nemojte otići svi! Dosta ih je pošlo! Pošli su Đerđ i Ljeci, a sada i vi. S kim me ostavljate?! Kome ostavljate vašeg starog oca? Samo sa Paljom, koji je đak?! Mlad je Paljo. I on će, možda, za koju godinu, htjeti da ide vašim stopama. Zašto tako, sinovi moji?! Nisam vas podigla za Ameriku, već da živite ovđe, u vašoj kući, na vašoj zemlji, koju vam ostaviše preci. Sada kada ste stasali za ženidbu, sada kada pomislih, da ću se riješit' svih muka, vi idete u tuđinu. Tek će sada za mene počet' prave muke. One što prebrodih bijahu lake u odnosu na ove sada!
Tako je govorila Ljulja svojim sinovima, koji bijahu odlučili da idu za Ameriku. Prije dvije godine tamo su otišli i Đerđ i Ljeci. Njihov odlazak je bila nekako prebrodila. Tada su joj bila ostala još tri sina, a nadala se da će se i ona dvojica vratiti kroz koju godinu. Ali, sada se i ono malo nade počelo gasiti. Osjećala se sasvim slomljenom i bezmoćnom. Sjedjela je na tronožac i gunđala nešto nerazgovjetno. Suze su joj neprestano tekle, a s druge strane starac se nije niti makao s ognjišta. Buljio je i šarao nekom grančicom po zaostalom pepelu.
Možda je zapisivao svoju povijest ... široke i duboke brazde po licu odavale su starost, ali više njegovu dugogodišnju muku. Nije udaljavao pogled sa one dvije žeravice, koje se još uvijek nijesu gasile. Razmišljao je i strahovao, da će, možda i njegova kuća imati sudbinu tih žeravica, koje su se polako gasile..
- Zbori, čoče! Što ne koriš đecu? Đe im ne kaza da ne može tako? Ne možemo svi poj! Kako to? – reče Ljulja, premda je znala da neće dobiti odgovor i neće moći ništa da promijeni. Mark baci oštar i bolećiv pogled na Prenku i Tomu, koji ne dizahu pogled sa ognjišta niti što zborahu. Nerado su govorili o svom odlasku. Kao da su željeli, da preostalo vrijeme prođe za tili čas. Mark je dobro razumio njihovo ćutanje, ali nije mogao izdržati. Udahnu duboko, nasloni se na jedno koljeno i reče oštrim glasom, poput naredbe:
- Idite, đeco moja, đe god poželite! Srećan vam put đe god pošli i đe god se nastanili! Idite naprijed i ne gledajte nazad! Ali, znajte dobro, da ovu zemlju, ovo sunce i ovaj mjesec nećete pronać' niđe u svijetu. Ja i žena se živi ne pomjeramo odavle. Duboke korijene imamo tu. Mlogo znoja smo prolili u ovu zemlju, krvlju smo zalivali ova mjesta i litice. Dok budem živ životom neće se gasit' ovo ognjište, i ova porodica, a kad umrem, neka bude što god hoće! – reče Mark dozom nesigurnosti i zaćuta na duže vrijeme.
Poče drhtati, pogleda lijevo i desno, kao da nije vjerovao ni svojim riječima!? Ili nije htio da im vjeruje! Niti pomisliti nije htio, da će njegova kuća ostati prazna. Niti je želeo, niti je mogao da povjeruje! Za Marka bi smrt bila spas. Ko zna, kakve su mu se misli vrzmale po glavi, i koliko bi se odužila ta mračna šutnja, da ne progovori Toma.
- Nemoj tako, oče! Idemo mi nešto da zaradimo, i vratićemo se opet. Mi ne činimo što nije niko učinio do sada. Ni ovđe ne možemo živjti svi. Zemlja, koju imamo, kada je budemo podijelili među sobom petoro braće, što će nam pripast? Nismo mi jedini koji idemo za Ameriku. Vidiš, skoro svi naši vršnjaci odoše? Ne možemo živjeti svi u ovim vrletima. Kršem se ne možemo hraniti! Nego, nemojte vi ni pomišljati da ćemo vas zaboraviti! Ne daj bože! Vi ste naši roditelji, podarili ste nam život i podigli nas. Palja ostavljamo s vama. On će se školovati i neće morati da napusti svoje mjesto, - reče Toma, ne digavši pogled sa zemlje.
- Po zlu, možeš naći dosta drugova, ali po dobru ih je teže naći. Čak mlogo teško – ogdovori mu Mark i nastavi da kudi Tomu, svoju najveću nadu. – Vi kao da ne znate, da smo ođe živjeli mi i naši preci puno teže no sad'. Prošlo je ovuda dosta osvajača, kraljeva i careva, ali nismo napustili svoju zemlju. Ni ljeba nismo imali da ijemo. Živjeli smo u kolibama, nismo imali što da prostremo ni čime da se pokrijemo. Dušeci su u to vrijeme bili rijetkost. Sve prosto, da nije bilo ..., - reče Mark i ne nastavi dalje. I Ljulja je imala svoju jadikovku. Kad joj zaćuta muž, Ljulja ustade s tronošca, obrisa suze vrhom marame, kojom bijaše pokrila glavu i ode da naćve, kao da nešto dovrši.
- E– e Toma, moj! Da znaš đe te i kako rodila majka, začudio bi se! Čudo da smo pretekli i ti i ja! A, ti ideš. Ostavljaš majku, koja te toliko voli! Ne mogu povjerovat', ne! – promrmlja u sebi Ljulja i nastavi da grebe tijesto, ostalo u naćvi i niko ne shvati što reče dalje. A koja je bila zgoda Tominog rođenja?
... Bio je zimski, ali na svu sreću sunčan dan. Ljulja je bila otišla na planinu da bere drva. Kako raširi konopac i nasloži svežanj granja, natovari ih, zaveza konopac pod gušu i pokuša da ustane. U trenutku osjeti veliku bol po dnu stomaka. Odmah joj bi jasno kakva je to bol. Sakupi svu snagu i krenu. Znojila se sve više. Bolovi su bili sve češći, ali je izdržala. »Još malo«, rekla je tada sebi, jer je bilo sram ako se porodi u planinu, pa da se o tome pročuje u selu. Hodala je dalje svom svojom snagom, ali su je trudovi namučili toliko, da nije dalje izdržala. Svežanj granja na leđima joj se učini kao brdo. Odveza konopac i drva se prosuše po zemlji. I ona zalegnu na njih. Pošto se odmori malo, pokuša da ustane, ali bezuspješno. Od trudova, koji su bili sve češći, duboko zajeca. Iz susjedne ograđe joj pristiže u pomoć neka srednjovječna žena. Uze je za ruku, udalji je malo, odveza prečagu i malo zatim se proču plač novorođenčeta. Tu na brdu, usred šume se rodi mali Toma, koji je sada postao čovjek i sprema se da ide na nepoznat put za koru hljeba.
Cijelog događaja se Ljulja prisjeti do tančina nakon više od dvadeset godina. Učini joj se da se desilo samo par dana ranije. Toma to nije znao, jer mu majka nikada nije pričala o tome. »A i da sam mu pričala, zar bi mi vjerova'!? I ako bi mi vjerova', ne bi moga' razumjet'. Dobro, veoma dobro, da mu nisam ispričala. Zašto bi mučila sina svojim patnjama? Zašto da pati i on? Ne mora on znat' sve naše muke«, reče Ljulja i nastavi da grebe po naćvi.
* * *
Ponoć je već bila davno prošla i vatra se bila sasvim ugasila. Nikome nije padalo na pamet da ubaci koju granu, iako je na ognjištu ostao samo vruć pepeo. I svijetlo sa kandila je sve više blijeđelo. Sjedjeli su oko ognjišta i gledali jedan – drugoga kroz tu polutamu. Kao da su čekali ko će prvi progovoriti. Iako su sati otkucavali brzo a svak od njih imao mnogo toga da kaže, kao da su im bile usahnule riječi. Kao da nijesu imali što da kažu.
- Ajde, ženo prostri nam! Vrijeme je za lijeganje. Sjutra, novi dan, nova nafaka! – reče na kraju Mark, mada mu se uopšte nije spavalo.
- Sna i smrti ćemo se nasitit', čojku! Vidiš li koliko malo vremena nam je preteklo a rastajamo se živi? – udahnu Ljulja i ustade polako sa tronošca, ode na dnu kuće, prostre dušeke jedan za drugim, pa na njih jastuke i jorgane. Oči joj se nijesu sušile, mada je pokušavala da sakrije suze od muža i sinova. Malisorima ne priliči, da plaču za svojom djecom, čak ni u slučaju njihove smrti. Čim prostre, približi se ognjištu, sjede na tronožac i onako mehanički pruži ruke nad pepelom koji je još bio topao. Toma i Prenka ustadoše i ćutke legoše na dušeke. Ne zato što im se spavalo, već nisu htjeli dužiti priču sa roditeljima o svom odlasku za Ameriku. Znali su da će bilo kakva riječ još više raniti njihova srca. A, i bili su veoma umorni. Svjesni su bili da kreću na dalek put, o kome nisu baš ništa znali, sem onoga što su načuli od drugih. Ni njima nije bilo lako odvojiti se od bližnjih, od ognjišta na kojem su porasli, od drugova sa kojima su proveli najljepše dane života. Nije im bilo lako, ali su čuli od drugih, da tamo ima posla i da se može dobro zaraditi. I boravak u Italiji bijahu osigurali!? Na to nijesu morali misliti uopšte. Neko drugi je već sve smislio za njih!? Postojao je čovjek određen da se brine za sve koji su išli za Italiju! On ih je dočekivao, smještao i brinuo o njihovim potrebama do njihovog odlaska za Ameriku. Taj isti čovjek je brinuo za obadva Markova sina, koji su pošli prije, prvo za Italiju, a odatle za Ameriku. Kažu, da je, taj čovjek što ih dočekuje i ispraća učio nekad za sveštenika. Sada se na taj način stavio u službi naroda, a studije za svetu svešteničku dužnost je bio napustio.
- Za dobro naroda. Radim ovako u interesu braće Albanaca, - rekao bi svima koji su prolazili kroz italijanske logore i koji bi nastavili putovanje za Ameriku. »Taj je čovjek u službi naroda i Boga«, vjerovali su putnici. I Toma i Prenka su ga smatrali božjim čovjekom, svetim čovjekom. Nisu oni znali kakvu službu vrši, i kome služi. Ne, nisu shvatali, niti su mogli shvatiti. E-e-e, kada bi ovi, i mnogi drugi znali...! Ni Ljulja i Mark nisu poznavali tog čovjeka, koji se toliko interesovao za njihovu djecu, koji je dočekivao i ispraćao Albance u kampu grada Capua, provincije Caserta u Italiji. Tog čovjeka, koji je zapisiovao podatke svakoga, koga bi ispratio za Ameriku i trudio se svom snagom da ne vrate nazad nijednog od njih. A jadnim starcima bi ponekad sinulo u mislima nešto nepožljeno. »Zar taj božji čovjek, koji čini sva ta dobra, ne razmišlja uopšte o nama?« Ipak, nalazili su opravdanje. »On ja završio visoke škole. Poznaje svijet. On sigurno zna šta radi, jer je božji sluga...«, - razmišljali su.
Pošto svi polijegaše, Ljulja ugasi kandilo i zadnja leže na dušek. Zatvori oči, ali je san bio daleko. Čudan muk i noćna tama su još više mučili, jadnicu. Da bi se spasila svakojakih misli, koje su joj kolale glavom, poče da moli Krunicu. Vjerovala je da će je tako i san lakše savladati. I, uistinu dogodi se tako. Moleći se Bogu, da joj oprosti grijehe, zaspa i nađe svoj duhovni i tjelesni mir. Jadna Ljulja! Mislila je da razlog odlaska njenih sinova mogu biti grijesi, koje je ona učinila. »Svi smo mi griješnici« - govorila je Ljulja. A, kakve grijehe je ona činila!?
II
S nestrpljenjem je očekivao pismo od roditelja. Činilo mu se da se izgubio u nekom tuđem i nepoznatom kraju. I nije bilo čudno. Prvi put se bio, u petnaestoj godini, odvojio od porodice. Nikad to tada, niti jednu noć nije proveo van svoje kuće. Tek je mjesec prošao odkad je došao u Prizren, gdje je pohađao srednju školu. U I/b razredu, gdje se ga uvrstili, bilo je trideset učenika: samo je on bio iz Malesije. Svi ostali su bili sa Kosova. Sve mu je bilo nepoznato. Međutim, brzo je počeo nalaziti novo društvo. Svi drugovi i drugarice iz razreda su ga voljeli. Voljeli su ga i nastavnici. Za kratko vrijeme se isticao među boljim učenicima. Počeo je i sa odličnim ocjenama. To ga je veoma obradovalo, ali ta radost, kao da mu je odmicala, kada bi se prisjetio roditelja, braće i drugova, koje je ostavio u Malesiji. U mislima se nije mogao odvojiti od krševitih brda, gdje je provodio mnoge dane čuvajući stado. Možda je baš zbog života u tim brdima sazrio prije, brže od svojih vršnjaka iz grada Prizrena. Bijaše spustio glavu i udubio se u mislima toliko, da niti nije čuo kucanje poštara na vratima sobe, gdje je stanovao. Čuo je samo njegov glas kad ga je upitao:
- Jesi li ti Palj Nrecaj
- Da, ja sam! – odgovori Paljo tihim i slatkim glasom.
- Izvolite, imate pismo.
- Hvala! – zahvali mu se Paljo, i ne čekavši da se on dobro udalji, otvori koverat. Nije mu bilo jasno zašto su mu se tresle ruke. Bilo je to prvo pismo od porodice nakon dva mjeseca. Ne gubeći vrijeme, poče ga čitati:
»Dragi brate Paljo,
Javljam ti se iz Malesije. Svi smo mi zdravo i dobro, što želimo i tebi. Dobili smo nekoliko pisama od tebe, ali ti nismo mogli odgovoriti na vrijeme. Drago nam je, da si sa školom počeo dobro. Samo nastavi, jer ćemo ti mi pomoći da se školuješ koliko god hoćeš i koliko god možeš. Ti si još mlad, a udaljio si se iz porodice, ali nemoj brinuti, jer vrijeme teče brzo, i ti ćeš se brzo naučiti sa novim društvom i novom sredinom. Majka i tata brinu mnogo o tebi, jer si im ti jedina nada. Paljo, ti znaš da ni mi, poput svih ostalih ne možemo zauvjek živjeti svi zajedno. Mi nismo imali ni mogućnosti, ni sreće da se školujemo. Ti znaš, i kako živimo mi ovdje, zato, nemoj se naljutiti za ovo što ću ti pisati. I ja i Prenka smo odlučili da idemo za Ameriku, ali ti ne brini, jer te nećemo nikad u životu zaborati. Čak, od tamo ćemo se više brinuti o tebi, i pomoći ćemo ti da se školuješ. Ti samo nastavi da učiš, i nemoj razmišljati ni o čemu drugom, sve ostalo ćemo mi urediti.
Pozdravljaju te svi, a posebno majka i tata. I oni su se zabrinuli otkad smo im rekli da mislimo poći, ali šta ćeš? Razumijemo mi njih, ali drugog izlaza nam nema. Pozdrav od mene i Prenke. Vjerujem da ćemo se vidjeti još jednom prije odlaska. Još jednom, puno pozdrava!
Tvoj Toma.«
Kad završi sa čitanjem, Paljove rumene jagodice okvasiše suze, koje su tekle neprestano i sastavljale se na vrh brade, koja je podrhtavala. Jecajući iz dna duše, leže na krevet, uhvati glavu objema rukama i poče glasno razmišljati:
»Što će sada moji roditelji? U dubokoj su starosti, jadnici! Što da ja uradim? Zašto idu svi? Zar ću i ja morati da prekinem školovanje? Što da radim!?« Do tada veseo i raspoložan, pun elana, sreće i radosti, Paljo se osjeti umornim, razočaranim, a i nemoćnim. U trenu se nađe pred tako velikom preprekom, koju nije znao kako da prevaziđe.
- Dobar dan Paljo! - pozdravi ga Besnik u trenutku, kada ovaj bi duboko zamišljen.
- Dobar dan, Besniče – odgovori Paljo, brišući suzne i pocrvenjele oči.
- Što je Paljo? Što se desilo? Što si takav? Šta se desilo tvojoj porodici? Reci, Paljo, što je? Ajde, de, progovori? – reče Besnik, ali Paljo neko vrijeme nije htio zinuti.
- Ne, Besniče, ništa loše se nije desilo ni meni, ni porodici, nego... – odgovori Paljo i zamuknu. U grlu mu se zaustavila knedla, koja mu nije dala da govori. Ni suze nije mogao zadržati, a noge su mu drhtale, kao prut.
- Nastavi, Paljo, reci što se desilo? Što te je toliko pogodilo? Reci, Paljo, pričaj! – insistirao je Besnik, koji ga je gledao direktno u oči, kao da je na njima htio spoznati muku, koja je, očigledno, bila velika.
Nakon kratkog predaha, Paljo se pribra i ispriča Besniku cijelu priču, koja ga je toliko mučila. On je pričao, a Besnik ga je pažljivo slušao. I njegove se oči napuniše suzama.
- Zašto idu, Paljo!? Zar se tamo kod vas ne može živjeti?
- Teško je, ali se nekako može živjeti, Besniče. Pričala mi je baba, nek joj je laka zemlja, da se na našim brdima oduvjek živjelo, čak i u vremenima, kada nije bilo ni hljeba, ni odjeće, ni kuća. Ona mi je govorila, da su ljudi za oku kukuruza radili čitav dan, pa ipak nisu napustili zavičaj. Moj otac i djed radili su kao najamni radnici i sluge u Bregu i Matit, južno od Skadra, a i drugdje. Jedva su prehranjivali porodicu, ali nikada nisu ni pomislili da napuste zavičaj. »Nedaj Bože!« - rekli bi oni, govorila mi je baba. A mi danas? ... Paljo opet prekide priču i duboko udahnu.
- A zašto, onda idu sva tvoja braća, Paljo? Što oni kažu? – upita Besnik.
- Ne idu samo oni, već idu i mnogi drugi. Cijele porodice zamandale vrata i kreću ovim putem. Kažu da će se ponovo vratiti čim zarade da bi sagradili kuću i da bi kupili najosnovnije stvari za život. Ali, ja ne vjerujem, Besniče. Ne vjerujem da će se ikada više vratiti! Vode sa sobom i žene i djecu. Tamo kupuju kuće. Kako će sve to ostaviti, da bi se vratili opet? Uopšte ne vjerujem! – reče Paljo.
- Možda se i vrate, Paljo. I sa Kosova dosta njih odlazi za Njemačku, Švajcarsku i drugdje, ali se ipak vraćaju.
- Pa, i ako se vrate, što onda...? Majku i oca neće naći. Moja braća idu, a roditelji su duboko zagazili u starost. Otac je i bolestan. Jedva se diže sa kreveta. Čak, što je još gore, ja ću morati da prekinem školovanje. Roditelji nemaju čime da me izdržavaju. Oni ne mogu izdržavati ni sebe. I kada bi bili bogati, kako će oni živjeti bez ikoga u kući? Nema im ko ni čašu vode ponuditi. A ja ne želim da prekinem školovanje. Sva moja nada je bila škola. A sada da je napustim!? To me muči više od svega, Besniče.
- Ne, Paljo, nemoj se toliko uzbuđivati! Školovanje ćeš svakako nastaviti. Roditelji će se već nekako snaći, a ti ćeš ostati sa nama, ovdje. Spavaćemo u istom krevetu, hranu ćemo podijeliti, ako bude potrebno, samo da ne napustiš školu. Razgovaraćemo o tome, kasnije i sa ostalim drugovima i sa razrednim, bez brige, - pokuša da ga ohrabri Besnik.
- Zakasnismo u školu, - reče skoro plačući Paljo. Ode do česme, na brzinu se umi, očešlja kosu, uze pod pazuh torbu i krenuše.
Obojica su se, brzim koracima, uputili ka školi. Malo zatim se nađoše u gužvi učenika, koji su već ulazili. Pokušao je zaboraviti sve, ali bezuspješno. I, ne prođe mnogo vremena a školsko se dvorište isprazni. Ni velika galama od prije par minuta se nije više čula. Učenici bijahu ušli u razred i zauzeli svoja mjesta. Paljo je sjedeo u prvoj klupu, na mjestu koje mu odredio razredni starješina. Jagodice su mu čas bile crvene od nadiranja krvi, čas blijede. Pokušao se staložiti, da ne bi primijetio profesor. Bio je čas albanske književnosti. Pošto ih pozdravi uobičajenim osmjehom i zapisa čas, profesor baci jedan pogled na učenike. Odmah primjeti da je Paljo umorniji nego inače. Oči su mu bile natečene i pocrvenjele, kao da nije spavao cijelu noć.
- Paljo, da nisi bolestan, izgledaš tako umorno?! – upita ga profesor.
- Ne, druže profesore!
- Onda, šta ti je? Reci, neka ti ne bude teško! – insistirao je profesor.
- Ništa, ništa, druže profesore ...
Ne čekajući ni tren, ustade Besnik i ispriča cijelu priču. I dok je govorio, skoro je zaplakao. U razredu zavlada muk. I profesor zastade kao zaliven, a učenici su čas gledali Besnika, čas Palja, koji bijaše spustio glavu. Svi su se osjećali neugodno i nisu znali kako da se ponašaju u tim trenucima. Bilo je teško primijetiti, da li se gore osjećao Paljo, profesor, Besnik, ili ostali učenici.
Čim Besnik završi priču, svi učenici okrenuše pogled ka razrednom starješini. Kao da su čekali, što će on reći, ali se i on bijaše izgubio u mislima. Nakon malo duže šutnje, profesor napravi dva- tri koraka naprijed, približi se Palju, pomilova ga i reče:
- Ne trebaš se toliko uznemiravati, Paljo. I tvoja braća idu stopama mnogih drugih. Oni moraju da to urade, jer tako drugi žele. Kasnije ćeš shvatiti razloge i uzroke. Sada si mlad i ne moraš razumjeti. Moraš se paziti onog zla, kojeg nisu mogle izbrisati mnoge generacije prije nas. Našu sudbinu su odredili drugi, jači. To ne možeš ni ti, kao ni mnogi drugi, promijeniti. Ali, nemoj mnogo brinuti. Tvoja braća, kao i mnogi drugi otišli su i otići će, ali će se ponovo vratiti u zavičaj. Mnogo je krvi i znoja proliveno u ovoj zemlji, a plašim se da će se i dalje prolivati. Tu istinu ne može niko zaboraviti, pa ni tvoja braća. Ti ćeš se školovati, Paljo. Ti si dobar učenik i moraš obradovati roditelje. Njihova najveća radost u životu će biti, kada im se vratiš u zavičaj sa diplomom učitelja. Ona će te zadržati u tvom lijepom zavičaju. Ti ćeš širiti znanje po tim brdskim selima, gdje, kažu, nikad nije kročila neprijateljska čizma, gdje nikada nije nedostajalo časti, čojstva, bese i ljudskosti. Junaštva ni pameti. Tako ćeš ti, Paljo najbolje služiti svom narodu i kraju. To, od tebe očekuju i tvoja braća, koja napuštaju zavičaj. Ni njima nije lako. Nešto jako ih tjera na te korake. Shvatićete i vi, kasnije. Ali, neka! Ti Paljo ćeš nastaviti da učiš kao i do sada. Svi drugovi su na tvojoj strani. Nikako se ne smiješ ispisati iz škole. Naprotiv, počeo si veoma dobro, i nadam se da ćeš biti mađu najboljim učenicima ove škole. Takvim se učenicima dičimo svi nastavnici i tvoji drugovi, a iznad svega diče se tvoji roditelji i braća. Ti samo nastavi!
Profesor je govorio, a Paljo ga je pomno slušao. Samopouzdanje mu se vraćalo. Posebno, kada je cijeli razred na glas potvrdio profesorove riječi, da se nikako ne smije ispisati iz škole.
- Kada kreću braća za Ameriku? – upita profesor.
- U nedjelju, druže profeosre, samo ne za Ameriku, za Italiju.
- Zašto za Italiju? Reče li malo prije da idu za Ameriku? – začuđeno upita profesor.
- Da, idu za Ameriku, ali prije toga svi idu za Italiju. Tamo ostaju sedam- osam mjeseci e zatim idu za Ameriku. Samo u Italiji dobijaju dozvolu za ulazak u Ameriku,- odgovori Paljo, koji nije znao razlog zašto je tako. To nije bilo jasno ni profesoru, ali shvati da se radi o organizovanom iseljavanju. Odmah se sjeti iseljavanja Kosovara za Tursku nekoliko godina unazad. Ne želeći da muči Palja suvišnim pitanjima, reče:
- Paljo, ti sigurno želiš da ideš kući, da bi se pozdravio sa braćom? A i roditeljima će biti lakše kada budu tebe vidjeli.
- Da, druže profesore! Ali, kako da napustim časove?
Profesor pogleda Palja sa divljenjem. Kao da je pred sobom imao čovjeka, koga nije nikada prije vidio. I, uistinu, nikada prije nije izgledao toliko ozbiljan. Sada je vidio zrelog mladića, ali mladića potištenog problemima porodice i svojim problemima. Razumio je dobro njegovo duševno stanje u tim trenucima.
- Ti moraš da ideš kući. Za nastavu nemoj uopšte brinuti. Ubijeđen sam, da ćeš sve nadoknaditi svojim radom i voljom. Ne smije se dozvoliti, da ti roditelji ostanu sami kada budu braća krenula. Moraš im se naći pri ruci, biti sa njima i razgovarati nadugo i naširoko o svim problemima. Trebaš ih ubijediti, da ti moraš nastaviti sa školovanjem, i nadam se da se ni oni neće suprostaviti tome. Njima će biti tada puno lakše,- posavjetova ga profesor i dade mu nešto novca za put.
- Ne, druže profesore, ja imam para! – reče Paljo, koji htjede dodati još nešto, ali ga profesor ušutka.
- Nema potrebe da se raspravljamo, nego kreni što prije! I ti mu Besniče pravi društvo do autobuske stanice.
U tom trenutku zazvoni. Učenici ustadoše. Profesor uze dnevnik i izađe. Za njim Paljo i Besnik, a zatim i svi ostali. Galama učenika ponovo odjeknu po školskom hodniku, a Paljo i Besnik požuriše ka autobuskoj stanici.
III
- Ne plači, Ljulja, ne plači tako! Nijesi jedina, što joj đeca idu u Ameriku! Nema porodice u selu, da nije ispratila jednog, dva ili više sinova. Neke su i zatvorili zanavijek vrata. Vidiš li mene? Jednog sam sina imala, i on me napustio. Hvala bogu da su odrasli i dobili krila! I kokoška izliježe piliće, podiže ih, a onda svako pile ide svojim putem. Samo se moramo moliti Bogu, da se dobro snađu i bez većih problema, jer inače.... Vakat je ovome doša', Ljulja!
Tim riječima je Mara pokušavala da umiri Ljulju. Rano bijaše ustala i došla da posjeti Markovu porodicu. Ni njoj nije bilo lako. Jasno je bilo to i Ljulji, koja se trudila zadržati suze, da bar njoj ne povrijedi srce. Trudile su se da junače jedna drugu
- Ne, moja Mare, ne plačem! Ti trebaš plakat', a ne ja! Ali, ti si jaka. Istina, ni meni nije lako, jer su mi dva sina otišla prije, dva mi idu danas, a ne znam oćemo li ih ikad više viđet', jer smo već stari. Ali, život je dug, a ko živi dugo mora imat' svakojaka iskušenja. Nedaj Bože, da čovjek iskusi koliko može trpjet'! Tebi je teško, meni je ipak lakše, ostaje mi Paljo, blago majci! Samo mi je krivo da nije moga' da dođe da isprati braću. Poslali smo mu pismo, ali ne dođe. Možda nije ni primio pismo. Premda je daleko, a on je premlad. Možda, kad završi školu, makar on ne pođe za Ameriku. Ne, ne, on neće poć'! Od pet sinova, ostaće makar jedan sa nama... – reče Ljulja s dozom nesigurnosti.
- Ne, Ljulja, ne, on ti neće poć! Bogu amanet, i daj Bože da završi školu i da se vrati. On je dika cijelog kraja. Ni ovi što odlaze neće zauvjek ostat' tamo, Ljulja! Nije im ni otac, ni đed ni čukunđed ostavio tamo kuću i kućište, da bi tamo ostali zauvjek. Radiće dvije-tri godine i vratiće se u svoj zavičaj, - reče Mara, više da oraspoloži Ljulju, nego što je i sama vjerovala riječima koje je izgovorila. Ne, Mara nije vjerovala da će ikada više vidjeti svoga sina! Kada joj je sin krenuo, rekla je Ljulji: »Bolje, da sam ga ovim svojim rukama pokopala u crnu zemlju, nego što ode tamo đe ode. Barem bi mu ovđe svaki dan posjetila grob, zapalila bi mu po koju svijeću, a tamo, ni grob mu se neće znavat!« Tako je govorila ona, tada kad joj je sin krenuo, a sada se počela navikavati na samoću. Sada se radovala, kada bi dobila pismo od njega. Dok je bio Paljo tu, ili neko drugi, koji je znao čitati, zamolila bi ih da joj pročitaju pismo po nekoliko puta redom. A ona bi svaki put pomno slušala.
* * *
Nije plakala na glas, nego bi često uzdahnula, uzdasima koji su izvirali iz dubine njene duše. Deset ujutro je bilo. Neki crni oblak bijaše pokrio selo, izgledalo je, da nije još ni svanulo dobro. Marko bijaše otišao u štalu da podmiri stoku, a Toma i Prenka bijahu rano ujutro otišli u grad, da bi kupili još ponešto i do autobuske stanice da vide, da nije slučajno stigao Paljo. Ko zna do kad bi pored vatre Ljulja i Mara jadikovale, da ih ne prekinu glas komšinica, koje dođoše da požele srećan put Tomi i Prenki. Ljulja ustade što je brže mogla, otvori vrata i poželi dobrodošlicu ženama sa sela. Zoga, najstarija reče snažnim glasom:
- Moja Ljulja, blago tebi da imaš sinove i ne smiješ se brukat'. Ti znaš da, kada đeca porastu, svako traži svoju nafaku. Bilo đe da imam bar jednog sina, i na kraj svijeta, samo da znam da je moj, bila bi' najsrećnija žena na svijetu. Ali, neka, Bog je tako šćeo. On zna što radi. On ih podaruje, i zna kome ih dariva, a kome ne. Iznad njega, hvaljen budi, ne postoji niko.
- Ne, ne Zoga! Ne predajem se ja tako lako! Bog koji ovo čini, zna što čini, nego nađite mjesto neđe, - odgovori Ljulja.
Zoga sjede prva, a za njom i ostale. Sve žene, osim Zoge, bijahu spustile glavu i krijući, da ih ne primijeti Ljulja, brisale su suze. Zoga nije mogla trpjeti tako tmurno raspoloženje. Shvaćala je ona dobro što znači muk i plač u ovakvoj situaciji. Zato se ljutito prodra.
- Što vam je, žene? Što ćutite? Nismo došle ni na hajtar, da plačemo. Volja božja, ova kuća je puna muškija glava. Došle smo da poželimo srećan put momcima što putuju. Ako Bog dá, da putuju srećno, i da se zdravo sastanu sa braćom i vrnu opet u svoj dom! Nemojte prizivati zlo! Nemojte kobiti! Plač bez potrebe nije dobar znak! – reče Zoga.
- Ne daj Bože, nema se zašto plakat'? Ne idu u boj, nego da nešto zarade i da se opet vrnu, - reče Ljulja.
- Daj Bože! – reče nekoliko žena na glas. Kada popiše kafu, i kad prestade kiša, Zoga ustade a za njom i ostale.
- Sad idemo, Ljulja. Sinovima nek je srećan put, hajrli im bilo, a mi ćemo sjutra izaći do Počivala , na put da se pozdravimo, - reče Zoga.
- Zašto, Zoga, nema potrebe sjutra. Ostanite još malo, možda će brzo stić', pa se pozdravite ovđe. Sjutra nemate vremena. Neko ima malu đecu, neko živo, kućne poslove i ko zna još što.
- Nemoj, jadna ne bila! Zar do Počivala da ne izađemo! I da su bili sluge tolike godine, a ne tvoja čeljad! Ne govori tako, Ljulja!- reče Zoga i krenu ka vratima.
- Niko grku riječ ne pamti ovim momcima. Porastoše i postadoše ljudi i samo lijepe riječi od njih, - reče neka druga žena.
- Ostan'te još malo, - zamoli ih Ljulja.
- Ne, Ljulja! Fala ti, nemamo vremena, no nek im je srećan put! – odgovori Zoga.
- Sreća i sve dobro vas dabogda uvijek pratilo, i dabogda se zdravo sastali! Svima su nam porodice raštrkane.
- Usta ti se pozlatila, Ljulja! Lijepa riječ je lijepa, - reče Bješka i krenuše sve odnjednom.
Cijeli dan proteče dolazeći i odlazeći grupe ljudi, jedna za drugom, da se pozdrave sa putnicima. Tako prođe dan brže nego što je Ljulja i pomislila. Sunce je počelo zalaziti i puštalo je samo crvene sutonske zrake. U sutonu, na kraj brda, nedaleko od sela čuli su se lijepi zvuci frule pastira, koji su se stadama ovaca približavali svojim kućama. Tu i tamo se čula i pokoja pjesma pastira i pastirica. Negdje dalje se čuo lavež psa. Kakva idila, za one koji imaju vremena i volje da slušaju i gledaju! Do juče su takav život živjeli i Toma i Prenka. »Lijep je, ali težak ovaj život«, pomislili su i odlučili da započnu novi život, koji nisu uopšte poznavali. Teško je zaboraviti lijepu pastirsku pjesmu, neodoljivi cvrkut ptica, koji je skladao pravi koncert, žubor rijeka, prijatne mirise raznovrsnog cvijeća, i povrh svega, slatke riječi roditelja i vršnjaka, sa kojima su se podigli. Zar će nam opojni miris ovdašnjeg cvijeća moći da zamijeni dim fabrike Chrysler, General Motors i vrelina asfalta na širokim američkim cestama? Mogu li se uporediti lica onih sa kojima smo odrasli sa licima koje nismo vidjeli nikad prije, onih koji nisu naše krvi i jezika?! Ne! Ne! Nikako! To su znali i Toma i Prenka, ali... Odlučili su bili da idu. »Nek bude šta bude! I mi činimo što i mnogi drugi«, pravdali bi se, kada bi ih neko kritikovao zbog njihove odluke. Dva sata kasnije selo je pokrila tama i zavladao je mir. Kroz male prozore se iskradala mlaka svjetlost kandila. Neke porodice su molile Krunicu, neke Hljeb naš svagdanji, kao i svako veče prije nego što su postavljali večeru, neke su već večerale, a neke su pak čekale do kasno, da slučajno ne naiđe koji gost ili putnik namjernik. Samo Markovoj porodici nije padalo na pamet da večera. Svi su se zabrinuli što nije stigao Paljo. Toma je bio izašao na livadu iza kuće, da se raželi . Ne mogavši da obuzda suze reče u sebi:
»Zbogom, moji roditelji! Zbogom drugovi iz djetinjstva! Zbogom brda, jer sam se odrastao sa vama u očima! Ne postoji nijedan kamen u vama, na kome moja noga nije kročila, ili da nisam sjeo na njega. Nema biljke, miris čijih cvjetova nisam osjetio. Nema ptice, čiju pjesmu nisam rado slušao. Nema hrasta, pod čijom sjenom se nisam odmorao, pod kojim nisam zaspao i sanjao mnoge divne snove. Ne postoji ništa u ovom kraju, a da nije dio mog života. Ne! Nikada neću zaboraviti ova brda, gdje sam provodio najljepše dane svog života! Dajem vam besu, da ću se opet vratiti da živim ovdje sa vama! Opet ću hodati po vama ovim mojim nogama. Opet ću se odmarati pod sjenom ovog drveća, opet ću piti hladnu i bistru vodu sa ovih izvora. Vratiću se opet, jer znam da ovo mjesto neću naći nigdje drugo na svijetu. Dajem vam riječ!... A vi, moji dragi roditelji, koji ste se toliko namučili da nas podižete, oprostite mi! Oprostite mi, što vam slamam srce pod starost! Dalek je put, na koji sam krenuo. Ni sam ne znam ko i zašto me zove na ovaj nepoznat i nejasan put. Ne znam, ali kažu sudbina! Ne znam da li zla ili dobra sreća. Ali što god bilo, neću ni vas ni sebe izdati. Prije ću prihvatiti smrt. Ako pak umrem daleko od svog rodne grude, želim da mi tijelo pokrije samo zemlja mog svetog zavičaja.«
Nakon što prozbori sam sa sobom, Toma podiže glavu i pogleda mjesec i zvijezde, koje su pomalo osvetljavale tamu noć. Htjede da uđe unutra, ali pokuša da smiri sebe, da ne bi drugi primijetili, da je plakao. Nije htio da još više povrijedi srce svojih roditela. Sa interesovanjem je posmatrao sve oko sebe, ostavljajući svemu zadnji oprost. Zatim, obrisa dobro oči, udahnu duboko, ubaci ruke u džepove i uđe polako unutra. Ne progovorivši ništa sjede na tronožac pored vatre, oko koje su sjedeli Mark, Ljulja i Prenka. Niko nije progovarao ni riječ. Kao da nisu imali šta da kažu! Čekali su goste (na sijelo, tako zovu sjedeljke poslije večere u Malesiji, kada se sakupljaju da provedu malo vremena jedan sa drugim). U tom trenu se na dvorištu ču lavež psa. Svi se pretvoriše u uho, ali pas prestade lajati. Bio je to znak, da je bio neko poznat. Svi ustadoše, kao na komandu, osim Marka, koji, ne samo da je bio bolestan, već se osjećao suviše umornim. Ne uspjede dobro ni otvoriti vrata, kad se pred Ljuljom pokaza Paljo.
- Paljo, Paljo, blago majci! – viknu Ljulja iznanađena i baci se sinu u zagrljaj. – Sjedi sine, umorio si se! Preša' si dug put. Možda ti je i hladno bilo. Sjedi, zagrij se malo, dok ti majka pristavi kafu.
Paljo zagrli majku kao nikad prije. Na trenutak im se promiješaše suze. Suze nisu mogli zadržati ni Toma ni Prenka. Pošto izljubi i oca, on se zagrli i sa Tomom i Prenkom.
- Kako si prošao putem, Paljo? Jesil' se mnogo umorio? – upita Mark tihim i mirnim glasom, kao da u ovoj porodici nema bilo kakvih promjena.
- Dobro, tata! Dobro sam putovao i dobro sam. Kako si ti? Jesi li što bolje? Nemoj se previše sjekirati, jer će Toma i Prenka ponovo doći.
- Ne, ne sjekiram se, niti mi je teško! Takav je ovaj život.
- A, ti majko, kako si?
- Dobro sam ja, no smo se sjekirali za tebe. Nismo znali dolaziš li, ili ne! Bogu fala da dođe, sad nam je puno lakše. Kad imamo tebe, čini nam se da imamo sva dobra ovog svijeta. Njima će, daj bože, da bude bolje u Americi, a tebi u školi. Brzo će proć' ovo vrijeme i ubrzo ćeš postat' učitelj, da ne bi i ti mora' trbuhom za kruhom.
- Za boljitak se svak muči, ženo, a kako god bilo, nek je hajrli pa da vidimo! – reče Mark.
Toma i Prenka bijahu zasjeli pored vatre i čas su gledali oca, čas majku, a najčešće Palja. Činilo im se, da ga nisu dugo vidjeli. Ni sada nisu imali priliku da razgovaraju duže sa njim. Nisu se htjeli uplitati u njegov razgovor sa roditeljima. Mislili su da je svaki njihov razgovor sa Paljom u njihovom prisustvu, suvišan.
Paljo se ispriča sa Ljuljom i Markom, a zatim se okrenu braći:
- Kako si Toma? A ti Prenka?
- Dobro, ti Paljo? – odvratiše mu istovremeno.
- Dobro sam, ali odkad sam saznao da idete, ne osjećam se baš najbolje. Sa učenjem nemam problema, ali me je iznenadila vaša odluka. Mislio sam da ih je otišlo dovoljno iz naše porodice, a za vas, bogami, nije mi išlo ni na kraj pameti. Rekli ste mi bili, da ja idem u školu, a da ćete vi ostati sa roditeljima, da ćete me i školovati, a vi tako brzo promijeniste mišljenje! Kome ćete ostaviti majku? Kome ostavljate starog i iznemoglog oca? Ko će se brinuti o njima? Ja moram sada napustiti školu. Roditelji se ne ostavljaju sami. Jeste li uopšte razmišljali o njima?- upita Paljo.
- Ne, Paljo, ne! Ti ćeš nastavit' sa školovanjem. Dosta smo mi slijepi pored očiju, a ne sad da ostaješ i ti. Ja i žena ćemo živjeti kako budemo mogli, dok god bude veliki Bog prosudio, ali ti ćeš nastavit' sa školom. Ništa nas neće snaj, ne! Ti samo nastavi da učiš, jer ću ja, ako bude trebalo, prodat' i ovo malo zemlje, čak i kuću, a tebe neću ostaviti bez škole. Dosta su ostala bez škole tvoja četiri brata. Kad bi se školovali, možda ni oni ne bi krenuli ovim putem. Dok budem ja živ, za školu ne razmišljaj, a ti samo uči dobro i nemoj brukat' ni nas ni sebe! – reče odlučno Mark.
Paljo je pomno slušao oca, koji je govorio polako i mirno, ali veoma ubjedljivo, možda kao nikad prije. Radovale su ga očeve riječi o njegovom školovanju. Suznih očiju i sa osmjehom na licu gledao je tamo – amo. Kakva interesantna kombinacija. Suze i osmijeh. Suze bola, a osmjeh sreće da će moći da nastavi školovanje.
- Prostri sofru, ženo! – reče Mark. – Vakat je večere. Osobito za Palja. Koji je vjerovatno gladan jer je putova' cijeli dan.
- Ne, tata, nisam gladan! Jeo sam usput. Odmarali smo se nekoliko puta. Jedva sam čekao da vas vidim.
- Ali, vrijeme je za večeru. Nemojte tako! Nama nije niko umro! Večeras moramo večerat' ranije, jer će ubrzo doć' sumještani. Vi znate naše običaje. Oni 'oće da provedu i ovu noć sa Tomom i Prenkom. Ko zna, ka' ćemo se opet svi sastat', - reče Mark.
- Brzo, pobogu! Vidite li, da nisu prošle ni dvije godine, što su pošli, a već su ljetos došli da nas posjete.
- Jes, Toma, jes! Neki dolaze, ali ne i Đerđ i Ljeci majkini.
- I njima su se navršile dvije godine odkad su otišli, a niti ne pominju dolazak. Čak i pisma rjeđe pišu. A vi, slušajte što će vam majka reć': ako želite činit' po našoj volji, dođite da nas posjetite dok smo živi, jer, kad budemo umrli, na dan sahrane, došli ili ne došli, mi vas nećemo viđet'. Oni što dolaze samo kad im roditelji umru, dolaze samo za svoj autoritet, a ne za volju roditelja. Što nam pomaže vaš dolazak, kad budemi mrtvi? Ne kažem za vas, no za one koji tako čine, jer vi niste ni krenuli. Na vrijeme vas upozoravam, jer dva života nema niko. Kad čojek ostari, propada ka stara ograda. Hoću da vam kažem, da ako budete imali želju za nas, dođite nas viđet', jer mi smo već stari, a starom čeljadetu nema niđe puta, – reče Ljulja, kojoj ne bijaše ostala nikakva druga nada.
- Doći ćemo, majko, doći ćemo što prije budemo mogli, - obeća Toma. – Vi znate da mi ne idemo da bi živjeli tamo, nego da nešto zaradimo i da se vratimo ponovo.
- Neka, neka! Nek bude tako! Ajde sad da večerate, jer je vrijeme, pa da ne bude pozno, - reče Mark i sjede na čelo trpeze. Za njim sjedoše i drugi. Jeli su koliko su jeli, neko više a neko manje, a Ljulja niti zalogaja ne okusi. Ona zatim počisti mrve i pospremi trpezu, a ostali sjedoše opet na svoja mjesta kraj vatre. Govorili su bez nekog reda, jer su očekivali goste, koji su trebali banuti svakog časa.
- Primate li goste, domaćine?- ču se glas starca Ujke.
- Da si dobrodoša'! – odgovori Mark, koji se prvo podiže na desno koljeno, i pridržavajući se, ustade polako. Prvi na vrata izađe Toma, da bi dočekao goste. Mlade i stare sa sela je predvodio devedesotogodišnji Ujka, čovjek poznat u cijeloj Malesiji. Za kratko vrijeme kuća se napuni. Pošto se svak pozdravi sa svakim, Ujka, u šali, kao po običaju, reče Marku:
- Šta je to sa tobom Mark? Što će ti štap? Baci taj prokleti štap, jer nije za tebe! Vidiš li mene? Mo'š mi bit sin, a ja svako veče idem sa mladima na sijelo.
- Da, Ujka, ali za to tebe zovu ujk[1]. Vuk je vuk i nema druge.
Uz šalu svi zauzeše svoja mjesta. Ujka sjede na čelno mjesto, na bijeloj postećiji , a pored njega Mark. Ostali, neko na tronošcima, neko na tlu, jer za sve nije bilo mjesta pored vatre.
- Jesil' se umorio Ujka? – upita Mark dajući mu da smota duvan, kao prvu čast koja se nudi gostu u kući.
- Ne, Mark! Nema me što umarat'. Nisam ništa radio, jer sam star i iznemoga'. No se šalim ovako uz priču, a božja ti vjera ostara' sam. Jedva dođo' do ovđe, ali požele' da ovo veče provodim sa ovim momcima, mada starcu nema niđe puta. Čak me više umaraju ove stvari, a staros' nek je prosta! Nakon toliko teških godina pomislismo da nam dođe spas, no ne! Za nas, izgleda spasa nema! Kažu da smo, možda, proklet narod, i da nam nema niđe spasa. Omladina nam ide, a što ćemo mi ovđe?! Živjeli smo dovoljno, a izgleda, čak i predugo...
- Vrijeme je to donjelo, moj Ujka!
- Jesta, božja ti vjera, vrijeme i niko drugi. Ali kod nas svako vrijeme dolazi uz batine. Svako je vrijeme gore od prethodnog. Rođeni smo u opako vrijeme, kako mi stariji, tako i ova mladež. Proša' sam čatiri-pet ratova i nikad ne dođe moje vrijeme. Mnogi moji drugovi su pali na ratištu zbog vremena, ali ni njima ne dođe vrijeme, ni mrtvima tamo u grob đe su. I kad se nismo borili puškom, borili smo se za koru ljeba. Ali, svejedno, zavičaj nismo napustili. A sad idu jedan za drugim, bez puške, bez noža, što se ono kaže u narodu. Ne znam, ali mi se ovo ne sviđa. Hajrli bilo, dabogda! Ali kad nešto započne naopako, teško da će izać' na dobro. Ja pamtim mnogo toga. Može doć' vrijeme, da rođaci ne prepoznaju jedan-drugoga. Čak ni sin majku, ni brat sestru. Dešavalo se to i prije. Desilo se, da se sestra udaje za brata, ali se to desilo za vrijeme ratova i krvne osvjete. Nedaj mili Bože, ali ovo se može desit' ponovo. Možda će ova mladež razmišljat' o sebi, i da će s vremena na vrijeme dovesti đecu u Malesiju, da im pokažu đe su im i kako živjeli njihovi preci.
- Ne, Ujka, ne! Mi ćemo se opet vratiti da živimo ovdje. Mi znamo da svoj zavičaj ne možemo nigdje naći, nego idemo dako nešto zaradimo i, s Božjom voljom, vratimo se ponovo. Vjeruj da, kad bi znao da se neću vratiti, tako mi velikoga Boga, ni be napravio ni jedan korak u tom pravcu, - odgovori Toma.
- Dobro, momče, dobro...! Daj Bože da se vrnete. Ali, zapamti dobro što ti starac kaže. Oči su ka' voda, i nikad se ne zasite. Ti, trenutno misliš tako, ali ti se nikad neće činit', da si dovoljno zarađiva'. Daj Bože da se ubrzo oženiš i dobiješ brzo svoju đecu. Oni će se školovati i rasti u Americi. Tamo će bit' njihov zavičaj. Ti ćeš se uželjet' i krša ovog. Znam, da ćeš voljet' da se vratiš, ali se plašim da će bit' kasno. Kad budeš ima' đecu nećeš im moći okrenut' leđa. Ti si još mlad i ne razumiješ kako velika je ljubav i želja za đecom, ali ćeš ih, daj Bože, imat i nek su ti, dabogda, dugovječna. Tuđina je tuđina, moj Toma! Treba imat' stotinu pameti. Stari su govorili da te tuđina guta. Okusili su oni tuđinski ljeb, jer ne kažu uzalud, đavo ga pozobá! Nije ni mješina sve! I krava puni mješinu, ali ostaje krava... – izusti Ujka nehotice tu riječ i nastavi, kao da se htio opravdati. – Ne kažem vama dvojici što krećete sjutra, nego onima što su otišli prije, i onima što su danas ovđe, a sjutra će krenut' za vama. Skoro svima je đavo preturio pamet. Tijelom su ovđe a mislima u Americi. Ne valja tako, momci, ne! – reče Ujka visokim i ljutitim glasom, uvlačeći svom snagom duvanski dim iz duge lule. Svi su ga slušali, a niko mu nije protivuriječio. Znaju da Ujka ima odgovor na svako pitanje, te da su njegove riječi uvijek na mjestu.
- Ajte, momci, igrajte kapica, ili štogoć drugo. Napravite krug od vas desetak i igrajte, a mi stari ćemo sjeđet' i pričat', - reče im Mark.
- Dobro kažeš, tata. Nismo se prije toga sjetili, - reče Toma i uze neko ćebe i prostre ga po podu. Oko njega namjesti postećije. Sakupi desetak marama i poveza ih u obliku kapa, te zamoli drugove da sjednu. Pošto se podijeliše u dvije grupe, počeše igru. Toma je držao na desnu ruku zrno kukuruza, koju je trebao majstorski da sakrije pod jednu od deset marama (kapa). Druga ga je grupa pomno pratila, gdje će sakriti zrno. Ako je neko iz te grupe iz prve pogodio pod koju je kapu sakrio zrno, grupa je dobila deset poena i zrno. Ako ne, zrno bi ostalo kod grupe, koja je započela igru, a grupa bi dobijala toliko poena, koliko kapa je otkriveno prije nego su našli zrno.
Igra se odužila, kao da su zaboravili da su došli samo na kratko. Čuli su se često razdragani povici i šale, a kadkad i čarke među članovima grupe, koja je trebala da nađe zrno. Kad ih ne bi upozorio Ujka, igra bi trajala do zore.
- Završiste li igru, momci? Vrijeme je da se krene? Proša' je dobar dio noći, a njih treba malo pustit' da počinu, jer je put dug i težak.
- Jeste, Striko, jeste! Kad kod hoćeš možemo krenuti, - odgovori Špend, i svi ustadoše kao na komandu.
- Čekaj Špende! Ne žuri, imamo dosta vremena, - zamoli ga Prenka, pokazavši i drugima rukom da sjede i da nastave igru.
- Dosta je bilo igre za večeras. Vrijeme je za lijeganje i za malo počitka, Kako za vas što putujete, tako i za Palja , koji je putova' cijeli dan, a bogme i za starce, - reče Ujka, i krenu prvi. Za njim krenuše i ostali. Bez pozdrava sa putnicima, jer će sjutradan svratiti opet, samo poželevši im laku noć, svi gosti izađoše i nastaviše put svak svojoj kući. U Markovoj kući zavlada tišina. Svi su poželjeli da zaspu čim prije, ne zato što im se spavalo, već... Kao svake noći, Ljulja prostre postelje i uredi kuću. Jedan za drugim polijegaše na dušecima prostrtim na pod, jer kreveta nijesu imali. Zadnja lježe Ljulja. Prije lijeganja provjeri da li su se sinovi pokrili kako valja, ali ne progovori ni jednu sa njima. Želja joj je bila da razgovara cijelu noć sa Tomom i Prenkom, ali nije im htjela smetati. I sa Paljom se željela ispričati, ali sada joj se učini da joj on nije daleko. Prizren joj se sada učini kao svoj grad i veoma blizu. »Bar tu ljudi govore našim jezikom, dobri su to ljudi i pomažu ako zatreba, ka' što su pomogli Palju«, je pomislila Ljulja. Te noći imala je mnogo briga. Nije mogla otkačiti misli od Amerike.
»Kako je nemilosrdna Amerika! Kako je nemilosrdan put za to mjesto! Uze nam sve mlade momke. Uh! Nije dobro da se plače, jer suze donose samo nesreću. Nepotrebnim plačom se samo baksuzira. Uh! Uh! Nedaj Bože! Ima i goreg od ovog. Treba biti jaka ka' junakinja! Osobito sjutra, kad budu krenuli. Ali, Bože kako bit' jaka? Da, da! Kada mu je teško čo'jek mora biti jak. Lako je kad nemaš briga i problema. Treba junačiti sebe i njima za ljubav. Biće im teško, kad me vide da plačem. Da, nejma mi druge! Jake su majke i kada im umru sinovi, a ne ja! Ja, koja imam pet sinova koji su zdravo i dobro. Kako ne bi' bila jaka? Niko mi neće viđet' ni jednu suzu, ne! Malisorska majka ne plače, ne predaje se i ne snuždi ni u kom slučaju! A ja jesam malisorska majka. Majka pet sinova, majka ih imala! I u Americi, i u Italiji i u Prizenu, i đe god bili, moji su sinovi. Neću brukat' ni njih, a ni sebe, ne! O, nek je proklet taj što reče, da se ne smije plakat' ni za sinom, ni za kćerkom, ni za mužem, kad umru! Kako je bezdušan bio! A za kim plakat', onda?! Kakva je đavolja bruka plakat' za najmilijima?!« - posvađa se Ljulja sama sa sobom, a onda se brzo pokaja i nastavi – »U, u, u, što ja zborim?! Usta mi se osušila! Rekoh sebi da neću opšte plakat', a sad mi bi teško. Sjutra će svi buljit' u mene. Ili ću se obrukat' ili biti junakinja. Ne, ne! Neću se brukat', neću se brukat'! Malo prije dado' besu da neću spustit' ni suzu. Nijednu suzu, ne...!«
Cijelu noć Ljulja nije mogla savladati suze. Sad je ne vidi niko i može plakati do mile volje. Mislila je, da će joj tako presahnuti suze, i da će joj, možda, sjutra biti lakše. Kada bi smjela plakati, a da se ne »obruka«, bilo bi joj mnogo lakše. Ali Kanon brdski se mora poštovati. On je stvoren među ovim stijenama, i nije ništa mekši od njih. Možda je čak i tvrđi! Majka ne smije plakati ni kad joj umre sin, ni kad joj umre muž, ni kad joj umre kćerka! Ni otac ne smije plakati ako mu umre sin, kćerka ili žena! U takvim prilikama svi pitaju: » Jel bi majka jaka? A otac?« Ako je odgovor »Ne« postavljaju se dodatna pitanja i konstatacije »Obruka' se! A, kako se obruka'!?« itd. Kako surov zakon! Ne smiješ plakati za najbližim i najmilijim, ni u slučaju smrti!
A Ljuljin primjer je bio mnogo blaži: njoj nije umro niko. Svi sinovi, njih pet, su zdravi kao jabuke, ali se polako kidaju od grane. To je mučilo jadnu Ljulju.
Sa tim mislima se Ljulja ispruži na dušek. Pokri se nekim starim ćebetom. Drugo nije imala da se pokrije. Pored nogu ostavi džubljetu, za svaki slučaj. Mark je bio legao na susjednom dušeku. Nisu spavali zajedno odkad su im djeca porasla. Bilo ih je stid, a druge sobe nisu imali. Kuća je bila sva u jednom. Ljulja se potrudi da zaspe, ali bezuspješno. Čim bi zatvorila oči, otvorila bi ih ponovo. Prikazivale su joj se razne slike. Izmolila je Krunicu, u nadi da će se one udaljiti, ali ne bi ništa od toga. Te noći joj ni molitve nijesu pomogle. Tako, čas budna, čas u bunilu provede noć. Ni Mark ne provede noć kako treba. Osim misli, njega su mučili i bolovi po tijelu. Ni Toma ni Prenka ne bijahu uopšte spavali. Mnoge su im misli prohujale kroz glavu te noći!? A, i imali su o čemu razmišljati: Ubrzo će krenuti na put iseljenika. Krenuće da bi stigli u neki tuđi svijet, tamo gdje nisu nikada bili. Nisu znali gdje će se zaustaviti, ni sa kim će se sretati. Jedina nada im je bio šofer, koji je znao dobro put do Italije: nekoliko grupa Malisora je već bio ispratio do tamo. Tamo će naći ostale drugove, koji su krenuli prije. Tamo će ih čekati i onaj čovjek, koji se brine o sudbini svih Albanaca, što krenu tim putem. Od samog odlaska će biti pod milost i nemilost drugih.
* * *
Pjetlovi obznaniše svitanje. Vrijeme je bilo oblačno, ali nije padala kiša. Vladao je potpuni mir nad selom. Ljulja jedva dočeka da ustane. Ode do ognjišta i bez poteškoća upali vatru. Suho granje je bila spremila već sinoć. Dim se odmah raširi po kući, ali nije ostao unutra, jer je izlazio svuda kreo crijep. Nije bilo dimnjaka da ga povuče. Takve su bile, skoro sve kuće u selu. Kad upali vatru pristavi džezvu. Čekala je da dobro svane, pa da probudi sinove. Marka nije trebala buditi, pošto on nije oka sklopio. Ostale je savladao san negdje pred zoru. Pošto popi kafu sa Markom, Ljulja poče hodati gore-dolje po kući. Došlo je bilo vrijeme da probudi i sinove. Približi se Tomi, postavi mu ruku na čelo i pozva ga:
- Ustaj, Toma, majkino čedo, ustaj, svanulo je! Vrijeme je da ... Ljulji se ovdje presječe glas. Nije mogla da izusti ono »da krenete«. Ne! Bila je to preteška riječ i za razmišljanje, a kamoli za izgovor! Nije mogla se savladati. Tople suze, koje neočekivano ispusti, okvasiše Tomino lice. Da, to su bile majkine suze, koje će mučiti Tomu cijeloga života. Suze koje se ne mogu nikad zaboraviti.
- Da, majko! Ustajem, ali čemu sad suze? Zašto plačeš, majko?
- Ne, sine! Ne plačem, samo su mi tako došle, - reče Ljulja i okrenu se na drugu stranu, da je ne vidi Toma da plače. Ode brzo do police, uze mlin za kafu i nastavi svoj posao. Sjeti se zakletve što je dala sebi sinoć, da neće uopšte plakati. Ustadoše i Prenka i Paljo. Oblačiše se, umiše i sjedoše da popiju kafe. Ali, tog dana se nisu rano budili samo u Markovoj kući, već u cijelom selu. Kroz male prozorčiće kuća nazirala se bledunjava svjetlost kandila. Svi su čekali sedam sati, kada će se pojaviti auto za Tomu i Prenku. Običaj im je bio, da kadkog bi neko otišao na služenje vojnog roka, a u zadnje vrijeme i za Ameriku, da ih isprate do puta, koji ide pored sela, do Počivala. Do tog mjesta su pratili i odive prilikom udaje. Ali ispraćaj sinova za Ameriku se razlikovao umnogome od ostalih ispraćaja. Nevjeste su ispratili raznim pjesmama i kolom, dok je na ispraćajima povodom odlaska za Ameriku, bilo pojedinaca ili cijelih porodica, praovladala je nijemost i plač. Često su izgledali kao posmrtni skupovi. Desilo se da plaču svi, veliki i mali. I oni koji bi krenuli, i oni koji bi ostali. Samo roditelji za djecu, muž za ženom ili obratno, žena za mužem, oni nisu smjeli plakati. Njima je moglo zaplakati samo srce.
Približi se i trenutak polaska. Auto se parkira blizu Markove kuće, jer put nije vodio do dvorišta. Toma ubaci u automobil jednu torbu sa svojim i Prenkinim stvarima. Pošto se vrati unutra, baci pogled na sve skute kuće i jedva obuzda plač. Potrebno mu bi dosta vremena da kaže:
- Idemo, Prenka, vrijeme je!
Svi ustadoše. Toma i Prenka u tišini, gledajući nazad, polako prekoračiše prag od kuće e zatim i dvorišnu kapiju. Za njima Marko sa štapom u ruci. Zadnja izađe Ljulja. Vrata ostavi otvorena. Nije ih htjela zatvoriti, da se nešto slabo ne desi. Malisori kažu da nikad, sem noću, nije dobro da se vrata zatvaraju. Vrata Malisora su uvijek otvorena, za prijatelja i za neprijatelja. Slab je znak kad se zatvaraju. Tako misle oni. U auto uđe samo Mark, a ostali nastaviše pješke. Po seoskim puteljcima velike grupe ljudi. Svi puteljci su vodili do određenog mjesta, kod Počivala. I odrasli i djeca bijahu izašli da pruže ruku i da zažele srećan put Tomi i Prenki. Ne bijahu izašli samo nemoćni starci, koji su bili prikovani za krevet i koja beba. Što su dalje išle grupe, povećao se broj ljudi u njima, dok nisu stigle na odredište. Dođe i najteži trenutak za sve njih, a posebno za Ljulju i Marka. Ni za Tomu i Prenku nije bio lak. Paljo, koji će od tog trenutka postati stubom porodice, osjećao se prilično utučeno. Bio je najmlađi brat, i nije ni pomislio, da će mu tako brzo doći vrijeme da postane glava porodice, pošto su svi bili ubijeđeni da su Marku odbrojani dani. Ni ostalima nije bilo svejedno. Nasuprot! Svi su plakali sem Ljulje i Marka. Zakleli su se bili da, kad se budu pozdravili sa svojim sinovima, ne ispuste ni jednu suzu. I održaše riječ. Toma i Prenka se zagrliše sa svima redom. Na kraj reda stajali su Paljo, Ljulja i Mark. Kad se pozdraviše sa Paljom svo troje braće zaplakaše na glas. Na kraju, Toma jedva izgovori riječi:
- Paljo, ti uči, kao što si počeo i nećeš morati da ideš u tuđinu, kao što mi činimo. Pomoći ćemi ti da se školuješ, ne brini!
Zatim dođe na red i rastanak sa roditeljima. Približiše se Marku, koji je pokušao da bude jači nego što je bio. Poljubi oba sina, prvi put u životu pred drugima, a zatim im poruči:
- Slušajte, đeco moja! Vi danas krećete u tuđinu. Od sad, od ovog trenutka, uopšte nemojte mislit' ni za koga drugoga, no samo na sebe, na vašu glavu. Za nas ne brinite! Mi smo u svojim kućama. Nas neće ništa snaj, nego čuvajte sebe jer ste u tuđoj zemlji, đe ne znate nikoga i ne zna vas niko. Ali, želim vam ostavit' jedan amanet prije rastanka, jer ne vjerujem da ćemo se viđet' više. Ja sam star i iznemoga'. Nemojte zaboravit' zavičaj! Nemojte zaboravit' ta brda i taj krš, jer su zalivena krvlju naših predaka! Nemojte zaboravit' svoj jezik i svoju krv, to vam nije amanet samo od mene, nego i od kostiju naših predaka, koje pokriva ova zemlja. Ja vam samo prosljeđujem njihov amanet. Nemojte se previše predat' bogatstvu, jer ono i nije toliko važno. Nije najvažnije u životu. Ima puno drugih, vrednijih stvari u životu. Stari su rekli, da te velik zalogaj može ugušit'. Nemojte zaboravit' teškoće kroz koje smo prošli mi, a i vi. Uvjek imajte na umu da smo vas podigli sa mnogo muka, ali smo čuvali čast više od svega ostaloga. Kad se jednom izgubi čast i poštenje, ono ne može više da se povrat', niti može se da se kupuje za novac. Bogatstvo se dobija i gubi. Ovo što vam rekoh, imajte uvjek u mislima i nemojte ni pomislit da ćete pogriješit. A sad neka vam je srećan put! – poželi Mark svojim sinovima sa doista junačkim glasom.
- Da, tata! Tvoje poruke i poruke naših predaka ćemo čuvati i zapamtiti dok budemo živi. Ti si nas uvjek tome učio, - reče Toma a zatim se približi majci. Ljulja zadrža sebe svom svojom snagom u tom teškom trenutku. Činilo joj se da je svi gledaju, hoće li zaplakati ili ne. Ali, ne! Ljulja održi riječ i na zaplaka, nego junački poruči sinovima:
- Srećan put, sinovi moji. Nek vam je halal muka, kojom sam vas podigla! Ali, jednu molbu imam za vas. Zapamtite tatine riječi i nemojte nas zaboraviti! Pišite nam što češće, jer ćemo se uželjeti vas. Barem pismima brinite o nama, jer drugo nam ne treba. A ti, Toma, majko, staraj se o Prenki, jer je mlad.
Kad izgovori te riječi, Ljulja zagrli sinove, dajući im blagoslov. Toma i Prenka uđoše u auto. Isprekidana sirena obznasni njihov polazak u dalek i nepoznat put.
- Odoše, samo nek im je srećan put! – reče Ujka.
- Odoše, nek im je srećan put i zdravo bili! Bog ih u zdravlju sastavio sa braćom! – reče neko drugi.
Ljulja bijaše ostala skamenjena, očima uprtim na put, kuda je prošlo auto. Bijaše preblijedjela i ne progovori ništa. Jedva su je držale noge. Malo zatim osjeti, da joj se tresu. Krenu da pada, ali je dvije žene zadržaše. Glava joj klonu, a oči joj ostadoše otvorene. Nakon što je kratko protrljaše, poče da dođe k sebi. Pogleda lijevo i desno i upita:
- Jesam li se obrukala, žene? Da nisam zaplakala i obrukala se?
- Ne, Ljulja! Držala se si junački. Niti jednu suzu nisi pustila, nego dođi, idemo polako. Uz božju pomoć, brzo ćeš vidjeti tvoje sinove! – reče Bješka.
Sirena se nije više čula: Putnici su već bili prošli selo i nastavljaju svoje putovanje. Gužva se raspršila po grupama, onaku kako su dolazili. Neki od njih se pridružiše Ljulji, Marku i Palju do njihove kuće. Cijelo selo nije drugo pričalo sem o Tominom i Prenkinom odlasku. Neki su žalili njih, a drugima je bilo žao Marka i Ljulje. Stariji su, uglavnom, bili protiv te pojave, koja je počela poprimati velike dimenzije, dok većina mladih je to opravdavala. Čun, mlađi momak, koji je samo čekao dan odlaska, reče visokim glasom i malo ljutito:
- Zašto da ne idemo? Zar da živimo onako kao što ste vi živjeli? Vi niste znali ništa za sebe. Radili ste cijeli dan za oku kukuruza! Kakva glupost! Nek svak ide gdje god poželi i gdje mu je bolje. Vidite li ih? Pojedinci, koji su otišli tek prije dvije-tri godine došli su da nas posjete obučeni kao gospoda, sa puno dolara, sa kolima i to kakvim, Kadilacima, a ja ovdje ne mogu ni bicikl da kupim.
- Slušaj, mladiću! Slušajte me i vi ostali! Ispričaći vam jednu priču iz davnina, ali je shvatite dobro, - reče Ujka malo ljut na Čunove riječi, i poče pričati blago i na tenane, kao što mu je uvjek bio običaj:
- Jedan škrtica, bijaše radio cijelog svog života u tuđini i bijaše zaradio mnogo. Zaradio, ali je i šparao dosta, čak i previše. Štednja je dobra, jer, kako kažu, imaš koliko štediš, a ne koliko dobijaš. Ali, on je šparao i na zalogaju, na uštrb svog zdravlja i zdravlja porodice. Ostao je gladan, i bez odjeće. Spavao je gdje bilo, bez prostirki i pokrivki. Džaba su ga savjetovali supruga i djeca. On je nastavljao zacrtanim putem i stvorio veliko bogatstvo. Ne prođe mnogo,i on se razboli. Nije mogao ništa okusiti. Na samrti zatraži od žene, da mu donese malu kutiju, gdje bijaše čuvao pare. Izvadi ključ iz džepa, otvori kutiju, uze šaku neprebrojanih para. Pogleda ženu i reče ljutito: »Pare se ne jedu, ženo!« I tako ubaci pare u usta. Malo zatim, sa parama u ustima, izdahnu. Umre gladan, ali sa dosta para. I on jednom shvati grešku, ali pozno. I vi, momci, pazite da ne pogriješite! Nekad se, obavezno, otkrije greška, ali je često prekasno.
Morate shvatiti vrijeme, ali po malo i vjerovati našim besjedama. I meni se dešavalo, da sam imao novca, ali džaba, jer nisam imao gdje kupiti ni kilo brašna. Džabe pare. A vi nam sada prigovarate, kažete da smo omatufili...! Nije dobro tako! – reče Ujka gurajući duvan u veliku lulu. Niko mu ne protivurječi. Razgovor se još malo oduži i svi odoše. Kući ostadoše Mark, Ljulja i Paljo. I taj dan prođe nekako. Sjutradan ujutro, Paljo je morao da se vrati za Prizen. Uveče pripremi svoje stvari, a majka mu skuva nekoliko jaja, ispeče komad mesa na žaru i uze komad bijelog hljeba, što bješe ostao od prošle večere. Sve mu to zamota i ubaci u Paljovu torbu. Nisu uopšto legli da spavaju, nego su razgovarali o mnogo čemu. Ujutro, kad dođe vrijeme da krene, otac reče Palju:
- Srećan ti put, Paljo! Ti ideš u školu, na napredak, akobogda! Nastavi onako, kako kažu da si započeo, i ne brini ni o čemu. Koliko budemo imali mogućnosti, nećemo te pustiti da se mučiš, nego ti samo uči i ponašaj se lijepo. Čuvaj sebe i poštuj svoje drugove i učitelje. Piši nam češće, jer ćemo te se zaželjeti.
Kako posluša očeve riječi, Paljo izljubi oba roditelja i krenu. Mark uđe unutra, a Ljulja ostade na stepeništu jedno vrijeme. Paljo se više nije vidio, a Ljulja je i dalje čamila na stepenicama. Uđe unutra i primijeti, da su joj se promrzle noge i ruke od jutarnjeg mraza.
Tako ostadoše Mark i Ljulja, sa pet sinova a ipak sami u kući. Držala ih je samo jedna nada. Vjerovali su, da će se, ipak, jednog dana vratiti. Bar za Palja bijahu uvjereni, da će se vratiti nakon završetka školovanja. To im je bila i najveća nada. Možda i jedina.
IV
Auto se približi jugoslovensko-italijanskoj granici. Zaustavi se za drugim vozilima u red za carinsku i policijsku kontrolu. Nije bilo previše vozila za čekanje. Nakon, otprilike, sat vremena putnici se nađoše pred carinikom i policajcem, koji na brzaka, tek formalno pregledaše pasoše i prtljag što su nosili i poželješe putnicima srećan put. Nekoliko metara dalje italijanska granica. I tu uobičajena kontrola i procedura. Policajac i carinik samo potvrdiše da je sve u redu.
Putnici nastaviše normalno svoje putovanje. Za vozača ništa novo. On bijaše prošao desetine puta ovo, ali za Tomu i Prenku sve nepoznato: visoke planine Alpa nisu uopšte ličile na brda Malesije. Ni biljke i kamenje im nije izgledalo kao u zavičaju. Nijedno poznato lice. Držala ih je nada, da kad budu stigli u grad Capua, da će im biti lakše. Znali su da je tamo mnogo Malisora. Bar će imati s kim da razgovaraju i da provode vrijeme.
- Još koliko vremena je do kampa? – upita Toma šofera.
- Još oko dva sata, najmanje – reče vozač.
- Kako je dug put! Već dvanaest sati vožnje po Italiji! Mislio sam da je puno bliže, -reče Prenka, koji je cijelo vrijeme buljio kroz prozor. Mnogo su mu se svidjeli gradovi i sela, kroza koja su prošli. Nikada prije nije vidio tako lijepe kuće, tako visoke zgrade, široke ulice, ni toliko vozila, koja su se kretala velikom brzinom.
- Još malo, pa ćemo stići. Nemojte brinuti. Ako ste umorni, možemo malo da odmorimo, - reče vozač.
- Božja ti vjra, da smo se umorili jesmo, jer je put zaista dug, ali ti nastavi da voziš, i nemoj se zaustaviti dok ne budemo stigli na odredište, - reče Toma.
Vozilo je išlo brzo kroz italjansku magistralu. Putnici nisu odmicali poglede s prozora i čitali su sve što su im oči hvatale. Konačno i tabla sa natpisom CAPUA, grad u provicnciji CASERTA sa strelicom ispod, koja je pokazivala mjesto izlaska sa magistrale i ulaska u grad, gdje se nazalio logor. Obojica se radovaše kad ugledaše odredište, ali u trenutku osjetiše da im tijelo drhti. Vozač je poznavao svaki kutak grada. Čim uđe, zaustavi se u neku kafanu. Nakon što naručiše kafu, on ih zamoli da ga čekaju nekoliko minuta, da bi kontaktirao čovjeka, kome se oni moraju javiti prije ulaska u logor. Vozač ode, a Toma i Prenka ostaše. Nisu progovarali ni sa kim, pošto nisu znali niti jednu italijansku riječ. Prođe malo vremena, koje se njima oduži, a od šofera ni traga ni glasa. Prenka, koji je tek bio zakoračio u sedamnaestu, poče da se brine. Možda se i plašio.
- A, što ako ne dođe šofer, što ćemo napraviti? – upita Prenka sa dozom straha.
- Ne brini, šofer će doći. Ne brini ti, za pare on radi, - odgovori mu Toma, kojem se isto učini da šofer kasni.
- Ali, zašto ne dođe do sada?
- Doći će, doći će, možda se nije još sastao sa čovjekom, koji nas mora sačekati,- odgovori Toma, koji se bio zabrinuo, da se nije desilo kakvo zlo šoferu, ili pak čovjeku koji mora brinuti o njima. Htjede naručiti još po jedno piće, ali odustade, jer, kako nije znao italijanski, bilo mu je glupo, da se sa konobarem sporazumije gestikulacijom. Ne prođe mnogo i šofer se pojavi na vratima. Za njim jedan pedesetogodišnjak, niskog rasta i bucmast, oblačen u crno odijelo, bijelu košulju i bijelo-crnu kravatu. Crne su mu se cipele caklile, a u ruci je držao veliku torbu. Na glavi je imao udubljeni šešir, kojeg nije skinuo ni kad je ušao unutra. Lice mu je bilo okruglo, sa izbačenim jagodicama, male svijetle oči, a donja usnica malo podeblja i spuštena, umjetnim i teškim osmjehom se obrati novopridošlim putnicima:
- Dobrodošli u slobodnu i blagoslovljenu zemlju!
- Bolje vas našli! – odgovori Toma i obojica ustadoše, da se pozdrave sa gostoprimcem. Ali, kad ga dobro pogledaše, zaprepastiše se i ne povjerovaše očima. Pradstavili su ga sasvim drugačijeg. Ipak, radovaše se da su se sreli sa »dobročiniteljem«, kojemu niko nije znavao ime, već su ga svi zvali »Čovjek X«
- Sjedite, sinovi moji! – poče »Čovjek X«. – Ja ću se pobrinuti za vas, kao i za mnoge druge, jer cijeli sam život posvijetio svom narodu. Hiljade ljudi ja dočekujem i ispraćam. Sama vas je sreća dovela ovdje, da živite slobodni i srećni. Još malo pa ćemo ići u logor, gdje ćete ostati nekoliko mjeseci, a zatim će vam se ispuniti vaša najveća želja. Ići ćete u Ameriku. Tamo ćete mnogo raditi, ali ćete i mnogo zaraditi. Sam Bog je mislio na vas, kad vas je spasio iz te proklete zemlje. Zahvalite Bogu, što vas je doveo u slobodan svijet i odvojio vas iz onog života, koji nije ni život ni smrt. To je pasji život. Ali, nemojte skrenuti sa puta božjeg, jer je on velik i brinuće o vama gdje god otišli. Nemojte izbaciti iz misli i srca veliko ime božje, jer će vam se osvetiti, ako skrenete sa njegovog puta i puta ljudskosti. Dobro traži dobro, a zlo zlo. Dobro, koje vam neko učini, nemojte nikad zaboraviti jer vam se zlim može vratiti. Znam da vi niste takvi ljudi, ali je moj zadatak da vas o svemu savjetujem. Drugi brinu i misle o vama. Neće vam hvaliti ni hrana ni odjeća ni obuća. U svako vrijeme i u svakom trenu imaćete moju pomoć. Ja to činim jer sam sluga svog naroda. Jer sam se zakleo, a vi me morate slušati sve što vam kažem. Cijelog života ću vas pratiti, samo da bih vam pomogao. Kada se bude zatvorio logor, i ja ću otići za Ameriku, i tamo ću pomoći Albancima. Moja će vam pomoć biti potrebna gdjegod bili. Dobro zapamtite moje riječi. Dok god budete u Italiji nikoga za ništa ne pitajte, jer će vas učiti naopako, osim mene. Svakakvih ljudi ima ovdje. Vi znate da morate, za početak dati po hiljadu dolara za pasoš i ostala dokumenta, bez kojih se ne može ići za Ameriku. To ću uzeti ja i odnijeti u kanceraju za izbjeglice. Ako bude potrebno nešto više, to ću platiti sam, a vi ćete mi vratiti dok budete u logoru, ili kada vam Bog dá. Ako ih imate, dajte mi ih sada, prije nego što idemo u logor. A, ako ih nemate sada, ja ću se već nekako snaći da ih platim, ali ćete mi ih kasnije dati. Istina, ja Malisorima vjerujem mnogo. Oni su ljudi od bese i riječi. I drugih je bilo, da nisu imali, pa sam ja platio za njih i niko od njih mi nije ostao dužan. Čak su me i častili više,- reče »Čovjek X« i nasmeja se malo.
Toma stavi ruku u džep, izvadi dolare i bez ijedne riječi ih dade »Čovjeku X«. Sa sobom bijaše uzeo neku svotu dolara, jer je znao obavezu do čovjeka, koji će se »brinuti« o njima, ali i za druge potrebe. Prenka se bio prepustio mislima i nije uopšte primijetio šta se dešava za stolom. Mislima je lutao po Malesiji, među drugovima koje je ostavio, među pastirima, sa kojima je, dok je bio tamo, čuvao ovce. Po glavi su mu se motale majkine, očeve i Paljove poruke, da: »... u tuđini ni sunce ne grije, ni mjesec ne svijeti kao u zavičaju«. Dok je slušao »Čovjeka X« ne samo da se nije umirio, već je osjećao veću nervozu.
- Sada, sinovi moji, zapamtite što vam kažem, - nastavi »Čovjek X«, nakon što ubaci dolare u torbu. – Prvo, pocijepajte jugoslovenske pasoše, jer vam ne trebaju više. Oni su vam bili potrebni samo za ulazak u Italiju. U logoru ćete reći da ste iz Albanije, da ste prebjegli u Italiju zbog jakih komunističkih torura u zemlji, te da želite otići za Ameriku. Prenka, ti moraš reći da imaš dvadeset godina, jer te inače neće primiti na posao kad budeš stigao u Ameriku. Ti si, manšala, poprilično stasit i bez problema možeš raditi u Chrysleru ili u bilo kojoj drugoj fabrici. I, zašto ne bi radio kad pucaš od zdravlja? Mnogo njih je prošlo kroz ovaj logor, čak i mlađi od tebe, koji su se, odmah po dolasku u Ameriku zaposlili i zarađuju dolare. Mnogi od njih čak i ne zaboravljaju dobrote, koje sam im učinio. Sjećaju me se često sa po sto, dvjesto, a bogme i sa više dolara. Nisu mi dužni, ali to čine u znak zahvalnosti za pomoć koju sam im pružio. Malisori su uvjek zahvalni. Vidi se, da ste i vi živjeli u bijedi i siromaštvu, ali da ste pošteni. To se može odmah primijetiti. Dok budete ostali u logoru nemojte previše šetati. Iako budete naučili koju italijansku riječ, nemojte razgovarati sa zaposlenima u logoru, jer možete štogod pogriješiti, pa će vas vratiti nazad. Kao što vam rekoh prije, pitajte mene za bilo šta. Ja se neću štediti da vam pomognem. Memojte se ustručavati, da me pitate što god bilo, i da mi se obratite za svaku potrebu. Zapamtite što sam vam rekao, a sad idemo, - reče »Čovjek X« skoro naređujući.
Ustadoše svi i izađoše jedan za drugim. Vozač otvori vrata automobila, izvadi torbe novih putnika, koji su sad već bili izbjeglice. Toma zagrli vozača, u oči mu nagrnuše suze i nije mogao drugo da kaže, sem »Pozdrav svima!« Prenka se baci u zagrljaj vozaču, i ne razdvoji se od njega neko vrijeme. Plakao je glasno.
- Pozdravi mi oca i majku! Pozdravi mi Palja! Pozdravi mi sve! Pozdrav i kršu, i planinskim pticama...! – reče Prenka, plačući i dalje.
- Ajde, momče, ne plači sad! Nemaš zašto da žališ za onim kršem, po kojem si razbijao cjevanice. Ne plači, nego se smij što si se spasio od onog pakla! – reče »Čovjek X«, vukući za ruku Prenku, koji ga oštro pogleda. Toma ne progovori ništa, već obojica nastaviše da idu za »Čovjekom X«. Hodali su spuštene glave i utonuli u mislima. Prenka je hodao na vrhovima prstiju, da se ne bi čuo odjek novih cipela po ravnom asfaltu. Samo kad bi prošlo kakvo auto, ostavljajući buku iza sebe, hodao je slobodnije. Sad su mu i cipele zasmetale. Možda zato što mu je bilo prvi put da je obukao cipele. Do tada je nosio gumene opanke, koje nisu uopšte lupale. Ili je, možda, pomislio da lupanje cipela može zasmetati »Čovjeku X«. Na sreću, put nije bio dug i za desetak minuta se nađoše pred logorom. Kada uđoše unutra, pojaviše im se mnoga blijeda, ali dobro poznata lica. Odmah počeše zagrljaji. Miješale su se suze i smjeh. Bile su to suze tuge za zavičajem, za svojim bliskim, koje bijahu ostavili u Malesiji, ali i za napuštenim kućama, mnoge od kojih će biti zauvjek zaključane i ostavljene nesrećnom zubu vremena. Toma i Prenka nisu mogli odgovoriti na sva pitanja njihovih zemljaka. Bilo je mnogo raličitih pitanja i u isto vrijeme. A, ni vremena nisu imali, jer se »Čovjeku X« žurilo: trebali su se prijaviti u kancelariji iseljenika, da završe potrebne formalnosti. Zatim, morali su ići na ljekarski pregled, jer Americi nisu bili potrebni bolesni ljudi: Ona je trebala radnu snagu. Americi je trebao Tomin i Prenkin znoj i znoj njihovih drugova. Starci joj nisu trebali, a djecu je primala lakše. Sjutra će i ona postati radna snaga.
Nakon kratkog vremena, dva mlada putnika uđoše u kancelariju za izbjeglice. Sa njima uđe i »Čovjek X«. Tu ih dočeka neki čovjek srednjeg rasta, tankih i lijepo ostriženih brkova i u uniformi. Izgledao je izuzetno kulturan. Pozdravi goste, pokazavši im rukom da sjede.
Toma i Prenka ga otpozdraviše pokretom glave. Nisu znali italijanski, ali i od straha da štogod ne pogriješe. Umjesto njih je pričao »Čovjek X«. Pošto potpisaše formulare, u kojima nisu znali što piše, već samo što im je rekao »Čovjek X«, izađoše vani.
Pozdraviše gospodina, koji ostavi dobar utisak na njih. Nisu bili navikli na tako lijepo ponašanje službenika u njihovom gradu. »Čovjek X« uđe u drugu kancelariju, i nakon kratkog vremena izađe sa dva ključa u ruci. Ne gubeći vrijeme odoše do baraka, gdje su bili smještene izbjeglice. »Čovjek X« otvori vrata, predade im ključeve, i reče im, da je to stan, gdje će stanovati do njihovog odlaska za Ameriku. Pozdravi ih, i odmah ode. Čekao je druge goste iz Malesije i drugih albanskih krajeva iz Crne Gore. Stan je imao dvije sobe. Jednu, gdje će boraviti tokom dana, a drugu, gdje će spavati.
U spavaćoj sobi su bila dva stara kreveta, jedan ormar i jedno ogledalo. U dnevnoj sobi bio je sto, četiri stolice, a malo dalje jedan kauč. Kupatilo im je bilo zajedničko sa susjednim stanom. Kuhinje nije bilo, ali nije ni bila potrebna, jer su dobijali gotovu hranu. Kako god bilo, na ovakav komfor nisu bili navikli prije, a nisu ni očekivali nešto bolje. Pasoše nisu pocijepali, kako ih je naučio »Čovjek X«, nego su i sakrili. Tako su uradili i mnoge izbjeglice Albanci: nadali su se, da će se jednog dana ipak vratiti u zavičaj, pa će im zatrebati.
